Razgovarajući o problematici obiteljskog nasilja i njegovim posljedicama, s novinarkom portala Istina Media Irmom Leto Nametak, dr.sc.Marko Romić istakao je pogubnos tih posljedica, naročito u slučajevima djece koja su pretrpila nasilje u vlastitoj obitelji.
- Koji su najčešći oblici obiteljskog nasilja s kojima se susrećete u svom radu?
Na žalost, mogu reći da se gotovo svakodnevno susrećem s raznim oblicima obiteljskog nasilja. Budući da radim s patološkim kockarima često sam u prilici slušati o nasilju koje trpe članovi obitelji, supruge, djeca, roditelji, a u nekim slučajevima neke oblike nasilja trpe i muškarci. Često se radi o zanemarivanju, raznim oblicima verbalnog nasilja, kao što su podcjenjivanje, optuživanje, prijetnje, psovke i sl. U puno slučajeva radi se o tome da nasilnik, zanemarujući svoje obveze, dovodi ostatak obitelji u situaciju da nemaju minimum sredstava za svakodnevne potrebe. Nerijetko čujem od supruga kockara „mi nemamo doslovno šta jesti“. Fizičko nasilje je, također, često prisutno kao problem s kojim se susrećem u radu.
- Kako prepoznati manje očite oblike nasilja, poput emocionalne manipulacije i financijske kontrole?
Manipulantski obrasci ponašanja često imaju dosta sličnosti kod različitih ljudi. Obično počinju iskazivanjem pretjerane pažnje, pokazivanjem empatije, prikazivanjem sebe u izrazito pozitivnom svjetlu. Kada pridobiju „žrtvu“ svim tim iskazima „ljubavi“ prelaze u slijedeću fazu, koja obično izgleda kao dobronamjerno savjetovanje o raznim stvarima koje bi „žrtva“ trebala promijeniti kod sebe. Ako manipulator odn.nasilnik shvati da se stvari ne odvijaju po njegovom planu, onda počinje s verbalnim nasiljem, ucjenama, prikazivanjem sebe kao žrtve, prijetnjama i, na kraju fizičkim nasiljem.
- Kakve su posljedice različitih oblika nasilja na mentalno zdravlje žrtava, posebno kod djece i adolescenata?
Pretrpljeno nasilje uvijek ostavlja posljedice na mentalno zdravlje pojedinca. To se posebno odnosi na djecu. Radeći kao psihoterapeut susreo sam se sa velikim brojem slučajeva u kojima su pojedinci razvili razne poremećaje i mentalne bolesti radi pretrpljenog nasilja. Anksioznost, depresija, razni oblici neprilagođenih i ovisničkih ponašanja, fobije, panični napadi prečesto su uzrokovani pretprljenim nasiljem u ranijim životnim fazama. Moja iskustva su, na žalost, takva da sam se uvjerio da je ogroman broj onih koji imaju neki oblik problema na planu mentalnog zdravlja te probleme razvio „zahvaljujući“ pretrpljenom nasilju u vlastitoj obitelji ili od bliske osobe iz okruženja. Ja imam svoj izraz za takve slučajeve. Zovem ih slomljene duše. Mnoge od tih slomljenih duša polomili su vlastiti roditelji ili netko tko im je bio blizak.
- Koje su glavne prepreke zbog kojih žrtve često ne prijavljuju nasilje i ne traže pomoć?
Kada su u pitanju žene koje trpe nasilje u obitelji, velik broj njih ne prijavljuje to nasilje zato što ne vjeruju u naš pravosudni sustav. Na žalost, taj im sustav nerijetko da razloge da mu ne vjeruju. Neki pokušaji traženja zasitite završe još tragičnije, nego što je bilo prije tog pokušaja odn.prijave nasilja. Veliki broj žena trpi nasilje zato sto su ekonomski ovisne, nemaju stan, nemaju plaću, nemaju osnovne uvjete za preživljavanje. Vjerujem da bi puno njih češće poduzimalo neke mjere zaštite ako bi bile ekonomski nezavisne. Uz ovo, u našem društvu još uvijek ima one vrste tradicionalizma koja ženama „usađuje“ uvjerenje da trebaju trpiti nasilje i da su nasilna ponašanja muža nešto što „će ga proći“.
- Možete li podijeliti primjere dobre prakse ili savjete za žrtve i njihove obitelji kako bi započele proces oporavka?
Radeći kao psihoterapeut, a posebno radeći s ovisnicima o kockanju i članovima njihovih obitelji uvidio sam da žrtvama nasilja, kada traže pomoć, trebam savjetovati da budu hrabrije, čvršće i odlučnije u zaštiti sebe. To najčešće znači da trebaju postaviti jasan zahtjev nasilniku da treba da se liječi. Jer, velik broj nasilnika i sam je trpio nasilje, a njihova nasilnička ponašanja posljedica su onoga što su oni prethodno proživljavali. U više slučajeva to ohrabrivanje žrtava rezultiralo je dobrim ishodima. Nasilje ne treba trpiti. Nitko nije rođen da bi ga netko zlostavljao.
- Koliko je važno uključiti cijelu obitelj u terapijski proces kako bi se spriječilo ponavljanje nasilnih obrazaca?
Uključivanje obitelji izuzetno je važno u terapijskom procesu. Nasilnik treba znati da „na drugoj strani“ ima cijelu obitelj, a žrtva treba znati da nije sama.
- Kakvu ulogu zajednica i institucije mogu imati u prevenciji i suzbijanju obiteljskog nasilja?
Institucije trebaju imati vrlo značajnu ulogu u prevenciji i suzbijanju nasilja. Kad bi nasilnici znali da ih, nakon počinjenog nasilja, čeka neka vrsta kazne, mnogobrojni slučajevi nasilja ne bi se dogodili. Cjelokupna zajednica, također, može i treba biti puno aktivnija u nastojanju da se stanje promjeni na bolje. Podizanje svijesti o posljedicama nasilja u obitelji trebao bi biti trajni zadatak svakog od nas. Jer, dovoljno je samo na trenutak zamisliti kako bi bilo i kako bismo se osjećali da našu kćer, sina, sestru, brata, roditelja ili drugu nama blisku osobu netko zlostavlja.
